Svet u kome živimo

Život je lep, neprocenjiv – u tome ćete se svi složiti. I ova naša planeta – prelepa je, sa svim svojim prirodnim lepotama i živim stvorenjima. Ima i divnih ljudi. U globalu, zaista verujem da na ovom svetu ima mnogo više dobrih ljudi od onih drugih. Ali… Kada se usudimo da pogledamo onu drugu stranu, ne možemo a da se ne zapitamo: „U kakvom mi to svetu živimo?“ Svet u kome deca umiru od gladi, bolesti, i to on onih, koje su danas izlečive. Svet – gde ljudi žive bez krova nad glavom, gde se i dalje ratuje, gde okrutnost vlada, gde se ubijaju zbog novca.

 

 

Gde u jednom „civilizovanom društvu“ decu oduzimaju roditeljima koji nemaju uslova za njihovo odgajanje, da bi ih dali drugima – hraniteljima, kojima se plaća za to što ih čuvaju, umesto da se pomognu roditelji te dece. Svet u kome se pojedinci besramno ponose svojim preskupo plaćenim toaletama, nakitom, tehnikom, automobilima, provodom, putovanjima, dok se sa druge strane deca leče SMS porukama. Svet – u kome je stid zaboravljen.

Svet u kome se okreće glava na ulici kada se ugleda prosjak ili napušteno i izgladnelo štene ili mače. Svet u kome se ne poštuje život niti čoveka niti životinja. Svet u kome i dalje caruju beda i jad, uprkos silnom bogatstvu pojedinaca. Svet u kome jači gazi slabijeg.

Gospodo moćnici, bogataši, smatram da je suština datog bogatstva i moći, vama pojedincima – da pomognete i zaštitite one koji su nemoćni, a ne da se silite i likujete. 

Virtuelna simulacija srećnog života koji većina proživljava unutar video igrica, filmova, serija, interneta, pa čak i knjiga, dok ih (nas) sa druge strane okružuju beda, glad, bolesti, nezaposlenost, kriminal, okrutnost – samo je zabluda, iluzija sreće. Vrsta matriksa u koji smo svojevoljno ušli, dok zatvaramo oči pred stvarnim problemima.

Činjenica je da svi mi želimo da budemo srećni, ali pitam se, s obzirom u kakvom svetu živimo, koliko je ta želja pojedinca, uprkos svesti kakav ga sve jad okružuje, u stvari sebična? Kako je moguće biti srećan u moru nesrećnika?

A možemo li odustati od svoje sreće i posvetiti se samo ostvarivanju tuđe sreće? Pomagati nesebično i zaboraviti na svoje potrebe. Ili možda napraviti balans između ostvarivanja tuđe i svoje sreće? Balans, najteža od svih stvari. A pomagati drugima u stvari je jedna od najlepših stvari na svetu. Osećaj da si nekome pomogao je neopisiv. Ispunjava te radošću. Ili je i to sebično opet? Imamo li pravo i na to osećanje?

Kroz istoriju vidimo da je bilo takvih ljudi, koji su se nesebično davali za sreću drugih i za opšte dobro. Teško je, ali se može. Možda je dovoljno, da svako od nas samo pomogne onog trenutka kada naiđe na situaciju da je nekome pomoć potrebna i da je zatraži od nas. Da ne okrene glavu i da zastane. Ponekad je dovoljno samo toliko.

Na kraju, svi mi živimo sa svojim savestima, koje nas ljube ili grizu zbog onoga što mislimo i što činimo. Neka viša sila nam na kraju svima presudi ko je koliko radio i zaslužio.


Napisala Rea Mnc

Posted on 15. aprila 2017., in Filozofski kutak, Iz mog ugla. Bookmark the permalink. 1 komentar.

  1. Истинито.

    15.04.2017. 15.32, „Od knjige do duše“ је написао/ла:

    > Od knjige do duše posted: „Život je lep, neprocenjiv – u tome ćete se svi > složiti. I ova naša planeta – prelepa je, sa svim svojim prirodnim lepotama > i živim stvorenjima. I ima divnih ljudi. U globalu, zaista verujem da na > ovom svetu ima mnogo više dobrih ljudi od onih drugih. Ali.“ >

    Liked by 1 person

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: