Advertisements

Elizabeth Gilbert: Kako sam prestala previše davati

Poznata američka spisateljica oduvijek je bila velikodušna i živjela po sistemu “sve što je moje to je i tvoje“. No kada se iznenada obogatila, stvari su se zakomplicirale. Ovo je njezina priča o postavljanju granica…

 201001-omag-elizabeth-gilbert-949x534-949x475
 

Poput alkoholičara u destileriji

 

Čitav sam život previše davala. Moja je politika oduvijek glasila: “Ako nešto pripada meni, ne brini se, možeš to uzeti!“ Godinama sam previše davala svoj novac, svoje stvari, svoje mišljenje, vrijeme pa čak i svoje tijelo. (“Znam da smo se tek upoznali, ali naravno da se možemo maziti u autu tvog rođaka!”) Što god da vam padne na pamet, ja sam davala. Posebice ljudima koje sam upoznala tek jučer popodne na benzinskoj postaji.

Pretjerano davanje nije isto što i velikodušnost. Velikodušnost nije ni komplicirana ni agresivna jer velikodušna osoba ne očekuje ništa zauzvrat. Osoba koja previše daje također ne očekuje ništa zauzvrat – samo želi biti potapšana po leđima, hvaljena i bezuvjetno voljena do kraja života (što sam i bila) – ovdje nije problem u emocijama. Tu nema ništa toksično!Veći dio mog života, moj problem s pretjeranim davanjem bio je pod relativnom kontrolom, ograničen mojim izvorima. No onda sam prije nekoliko godina napisala knjigu “Jedi, moli, voli“, koja je prodana u bilijun primjeraka i tako preko noći postala bogata žena. To mi ja pružilo fantastičnu novonastalu priliku, ne samo da dajem previše, nego da dajem puno, puno previše. Kakva sreća! Bila sam poput alkoholičara u destileriji – kakva divna i grozna sreća.

Naravno da sam punom parom krenula pretjerano davati izvan svih granica. Davala sam u dobrotvorne svrhe i ljudima u potrebi, ali sam većinom davala hrpe novaca ljudima koje poznajem i volim. Otplaćivala sam tuđe dugove na kreditnim karticama, pomagala im s hipotekama, financirala njihove projekte iz snova, kupovala im zrakoplovne karte, plaćala školarine, terapije, članstvo u teretani, automobile. Ponekad (dobro, dvaput), sam im čak kupovala kuće.

Stabilizacija karmičke neravnoteže

Moj je susjed sumnjao u moju darežljivost jer ga je podsjećalo na situaciju kada reperi koji steknu slavu kupuju Mercedese svima iz kvarta u kojem su odrasli. Ipak, dijeljene novca prijateljima veselilo me mnogo više od slanja čekova nekim nepoznatim organizacijama. Mogla sam jasno vidjeti i osjetiti zahvalnost; osjećala sam se kao da sam na drogama.

Isto tako, dijeljenje izvora mog bogatstva stabiliziralo je karmičku neravnotežu koja je došla s mojim suludim uspjehom, zbog kojeg sam se osjećala jako nelagodno. Pitala sam se zašto sam se ja obogatila kada se jednako dobri, pa čak i bolji pisci od mene još uvijek koprcaju u neuspjehu? Zašto ne bih širila svoju sreću milom ili silom? Na kraju krajeva, mene je to veselilo i davalo mi je snagu. Bila sam ostvarivačica snova, odstranjivačica prepreka, transformatorica života! Ukratko: davanje novca prijateljima bilo je tako nevjerojatno zabavno!

Dok odjednom nisam ostala bez nekih od tih prijatelja.

Nisam izgubila prijatelje iz razloga kojih mislite. To se nije dogodilo zato što je “novac izvor svih zala“ ili zato što “novac sve mijenja“. Naravno da novac sve mijenja, ali isto to čini i sunčeva svjetlost ili hrana: sve su to moćni izvori energije, koji sami po sebi nisu ni dobri ni loši, već ih određuje način na koji ih koristite.

Razaračica sudbina

Kada sam izgubila prijatelje, to se dogodilo zato što sam svoju moć davanja koristila nemarno. Uletjela sam u njihove živote s debelom čekovnom knjižicom i preko noći izbrisala godine prepreka koje su ih kočile u napretku. No, negdje sam usput izbrisala i godine dostojanstva. Ponekad, kada ometate nečiju biografsku pripovijest na tako uznemirujuć način, uskratite prijatelju mogućnost da nauči ključnu životnu lekciju vlastitim tempom. Drugim riječima, baš kad sam pomislila da sam ostvarivačica snova, zapravo sam postala razaračica sudbina.

Čak i gore, ponekad ih je moje pretjerano davanje posramilo. Ponekad, primjerice, “nedostatak novca“ nekoj prijateljici uopće nije predstavljao problem. Možda je njezin stvarni problem bio manjak samopouzdanja, organizacije ili motivacije. Možda sam je, brišući njezine novčane probleme, izložila nekim drugim problemima. (Kako kaže jedna odlična britanska dosjetka: “Uvijek možete prepoznati ljude koji žive za druge, po tjeskobnim izrazima na licima drugih.“) Sve što znam je da su se ta prijateljstva slomila pod pritiskom međusobne nelagode i danas prelazimo cestu ako si slučajno idemo ususret kako se ne bismo sreli.

Daj dok ne počne boljeti

Prije mnogo godina kad sam bila u Indiji, jedan mi je redovnik rekao: “Nikad nemoj davati drugima više nego što su emocionalno spremni primiti jer neće imati drugog izbora nego da te mrze zbog toga.“ U to mi je vrijeme taj savjet djelovao cinično, čak i okrutno. Svakako sam se uklapala u najviše ideale kršćanskog dobročinstva. Kako je slavno izjavila Majka Tereza: “Daj svijetu najbolje što imaš, vjerojatno neće nikada biti dovoljno. Daj dok ne počne boljeti.“ No ovih sam dana došla do zaključka da ako dajete nemarno ili sa skrivenim namjerama, doista možete davati dok ne počne boljeti, a osoba koja biva najteže povrijeđena je ona koja prima.

Zato sam to prestala raditi.

Nemojte me pogrešno razumjeti. Ja ću uvijek rado davati. Još uvijek velikodušnost smatram jednom od najvećih prirodnih izvora ljudskosti – mjesto na kojem se tuđi životi moju isprati, obnoviti, promijeniti. Ali izvor je osjetljiv ekosustav, pa sam naučila biti oprezna. Ovih dana više vjerujem u davanje provjerenim dobrotvornim udrugama, nego unutar kruga prijatelja. Istina, ne osjećam više toliki nalet endorfina kakav sam osjećala mašući čarobnim štapićem pred nečijim licem… ali, imam prijatelje uza se, što je svakako bonus.

Pokušavam se držati pod kontrolom. Neki sam dan bila u podzemnoj željeznici u New Yorku, i vidjela ženu koja se muči s isteklom voznom kartom. Nije govorila engleski i nitko joj nije prišao u pomoć. Budući da mi se nije žurilo, odvojila sam desetak minuta svog vremena kako bih joj objasnila na koji način sustav funkcionira. Kako da kupi novu voznu kartu na aparatu, kako da ju provuče i slično.

Nisam joj dala novac; dala sam joj samo svoju pažnju i nastavila svojim putem. Bila je to sitnica, ali mislim da nas je obje jednako usrećila. Došla sam u iskušenje da joj kupim kuću, da ne bi bilo zabune, ali sam samu sebe odgovorila od toga jer se iz petnih žila trudim ne davati više dok ne počne boljeti. Umjesto toga, dajem samo dok ne pomogne.

Nakon toga, više ni novčića.

Izvor: Oprah.com

Preuzeto sa sajta: Soulfood.rs

 

Advertisements

Posted on 4. septembra 2017., in Psihološki kutak. Bookmark the permalink. Ostavite komentar.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: