Advertisements

Prozni patos Aleksandra Jugovića

Mladi srpski književnik Aleksandar Jugović, koji je već stekao zavidnu afirmaciju svojom poezijom, romanima i dramama, pojavio se s novim romanom „Opsenari“. Metaforički naslov signalizira mnogostruka tumačenja i zadaje horizont očekivanja.

Prozni patos Aleksandra Jugovića

 

Čitatelj bi očekivao da se radi o prozi s prevagom fiktivnog, bajkovnom prototekstu romana ili djelu koje bi se moglo smjestiti na trag magijskog realizma. No, riječ je o nečem posve drukčijem. Ovo djelo predstavlja zreli produkt jedne neorealističke provenijencije s obzirom na romanesknu građu i stil pisanja. Namjerno naglašavam kako je riječ o neorealističkoj prozi jer time izbjegavam već ustaljeni i pomalo potrošeni termin stvarnosne (u srpskoj književnoj kritici urbane) proze iz više razloga. Prvi je taj da se urbano iskustvo poezije i proze u posljednja dva desetljeća u hrvatskoj i srpskoj književnoj stvarnosti predstavlja kao arhipoetički sloj svih ostalih oblika književne tvorbe što dakako zaprečava prodor drukčijih, predmetno-tematskih i značenjskih književnih obrazaca. Drugi je taj da se u sadašnjem trenutku to određenje pretvara u klišej s obzirom na stanovite površne književne obrade i temeljito nerazumijevanje poetičkog i stilskog sloja takve vrste književnosti. Odskočiti od dominantne književne matrice i pokušati začeti nešto manje prepoznato u bučnoj polifoniji suvremenosti predstavlja zavidan literarni skok. Neorealistička narativna i stilska matrica u Jugovićevu se romanu odlikuje nekim dosljedno provedenim književnim zakonitostima. Prvi je uporaba genettovske nulte fokalizacije ili sveznajućeg pripovjedača koji svoju neutralnost pomno održava od početka do kraja romana. Proslijediti takvu karakteristiku nije lak zadatak ni starim i iskusnim, a kamoli mladim autorima u procesu afirmacije. Taj se odnos najviše vidi u kontinuiranu vođenju narativne linije koja bitno ne poskakuje u druga diskurzivna polja čineći poetički sloj romana konzistentnim, a drugi odnos prema likovima koji ne predmnijeva prelaženje u njihove perspektive, već zadržavanje odstojanja od njihova diskurzivnog razvoja, nečeg što se približno može povezati s bahtinovskom kategorijom govora s odstupnicom. Prostorne koordinate u romanu toponimski su određene, a odnose se na Čačak, dok je vremenski sloj određen suvremenošću i retrospektivnošću što pomiče granice stvarnog i diskurzivnog vremena. Stvarno vrijeme velikih materijalnih i društvenih neprilika Čačka i diskurzivno vrijeme kobnih sudbina likova prelijeva se jedno u drugo čineći stanovitu diskurzivnu simulaciju patosa kao retoričke figure i iskaznog kontrolora smisla i značenja u romanu. Likovi su određeni tegobnim životom i unaprijed zapečaćenom sudbinom, no ispod njihove površine kipte izvorne energije neugasive strasti za životom u pomalo ograničavajućem polju djelovanja. Ta se snaga razbijanja nametnutog ograničenja odlikuje u njihovu plastičnom i naturalističkom opisu te dijalozima koji su generirani razgovornim jezikom i stilom što doprinosi njihovoj posvemašnjoj sumornosti i osebujnoj snazi pripovijedanja (posebno je stilski zanimljiva poraba opscenog leksika). Izvjesna ravnoteža u plastičnom oblikovanju lika vezuje se za sve likove podjednako, a pokazivanje stanovite empatije za njihove sudbine simbolički je izražena nazivom zajedničke krčme Gulag i povremenim lirskim ekskursom u domeni opisa. Navedeni lirski ekskurs kojim Jugovićev pripovjedač polako zaokreće od dominantne neorealističke matrice nije značenjski višak ili diskurzivna malformacija, već prirodan tijek koji ne remeti narativnu strukturu s obzirom na duboku i visoko sofisticiranu uklopljenost u strukture narativnih instanci. On se također pojavljuje i u opisima meteorološkog vremena koje se predstavlja kao korelativ promjene unutrašnjih stanja likova i dinamiziranja narativnog toka. Ono što također privlači pozornost kategorija je autorskog komentara koji uplovljava u pojedine strukture likova i prikaza događajnosti. To su mjesta na kojem Jugovićev pripovjedač polagano prelazi u sferu Jugovića autora i pokazuje još snažniju empatiju prema liku i činjenicu da je i on sam proživio svoj roman, te vrijeme i prostor u njemu. Ti su komentari prisutni u malenom broju i često bi izmakli nepreciznom čitateljskom i kritičarskom oku jer su vješto inkorporirani u narativnu građu i ne remete njezinu kohezivnost. Sugestivni su također i nazivi poglavlja (Sabiranje dela, U potrazi za dušom, Recke se ipak plaćaju), uvodni Rimbaudov citat iz Boravka u paklu i dio Umesto pogovora u kojem autor svjedoči o tome da su ga inspirirali živi ljudi, živ prostor i živo vrijeme što povezujemo s njegovom biografijom. Ovim smo romanom dobili uzorno djelo neorealističke proze s povremenim lirskim refleksijama i naturalističkim opisom lika. Iako sam valjda formalno ispisao predmetne odrednice koje me kao kritičara obvezuju u usmjeravanju recepcijske putanje djela, namjerno ću prebjeći u osobno i reći da me roman oduševio prije svega kao čitatelja jer je u njemu pronađena meka i savitljiva nit koja pokazuje da je između literature i života samo korak. S primjereno odabranom životnom građom i još primjerenijom literarnom obradom, pred očima izmiču slike opsenara, ljudi stvarnijih od stvarnosti, daleko od usamljenosti njihovih promatrača ili knjiških moljaca u potrazi za pričom i diskurzom.

Piše: Tin Lemac

Izvor: Danas.rs

 

Advertisements

Posted on 4. marta 2017., in Biblioteka, Knjige, časopisi i pisci, Vesti. Bookmark the permalink. Ostavite komentar.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: