Iz duše pesnikinje Slavice Pejović
SAM
Tmina je
Nit Zornice
Na stepenicama
Uznosnim
Bez koraka
Goluba let
Naslut
Snovesni
Pa lepet krila
Ruku mah
Bez osvrta
Njemu
Otvorene oči
Da sklopi mu
Smiraj
Da
I nečuh vrisak
Nit jecaj
Grana slomljenih
Ode sam(o)
S BOGOM !
MOŽEŠ LI
Voleti Majakovskog
I Bukovskog
Pesmu dok pišeš
A greh da nije
Nuditi iskreno
Srce prošarano dugom
I žilu kucavicu
Životu da potraje
Bez straha i tuge
Čekati
Sneg da zaveje
A stope vetar da briše
I istinu što ljubiš
Smeš li zaobići
Želju sanjati
I na put večni poći
Osmeha iskrenog
Što odraz je lika
U ogledalu
Priče životne
A vreme je
I Dan kad snove
Nadu
U tebi budi
BIĆE I MOŽE SE
Reče
I
SANJAJ!
TU JE
Kad bespuće
Vidike proširi
Početak je i kraj
Traganja
I bežanja
Uludog
Tu je
Ne tamo
Vetrovima nošen
Na jednom mestu
U jednom trenu
Možes ga naći
Osetiti
I ukuse te
daleke…opojne
Iznova…
Iznova…
Okusiti
I opstati…
Slavica Pejović, Kostolac, januar 2016. godine
Posted on 25. januara 2017., in Biblioteka, Priče i pesme, Savremenici, Zavičajni pisci. Bookmark the permalink. Postavite komentar.
Postavite komentar
Comments 0