O kritikama…
Kažu da je najbolji način da izbegneš kritiku – ne radi ništa, ne govori ništa, budi ništa. Šta god da uradite, uvek će se naći neko kome se to neće svideti ili ko će naći neku manu tome što ste Vi uradili. Na pameti mi je priča našeg poznatog pisca i dramaturga Miomira Petrovića, sa jedne književne večeri u našoj Biblioteci, o svom ocu, poznatom slikaru i profesoru slikarstva Gradimiru Petroviću. Priča ide ovako – njegov otac, iako je bio profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti, dokazan u svojoj profesiji, cenjen od svojih kolega – nije bio baš omiljen kod kritičara. Kako koju sliku naslika, oni njega ocrne sa kritikom u novinama. On sliku, oni lošu kritiku. On ponovo sliku, oni lošu kritiku. I tako unedogled. Pisac se često čudio svom ocu, kako to da je istrajan u svom poslu i ne da se pokolebati u onome u čemu smatra da je dobar?! Pitao je oca jednom: Kako te to ne pogađa? Otac mu je odgovorio: Ne, ne pogađa me, jer na kraju svega toga, ja od svojih slika napravim izložbu, iza mene ostaje nešto, a oni sa svojim kritikama mogu da se slikaju! Iza njih ne ostaje ništa…
Smatram njegovu priču jako poučnom, jer na kraju – život presudi ko je koliko i šta radio i koliko je vredeo. Nisu uvek savremenici ti, čije je mišljenje, o nečijem radu i delu presudno. Zato, radite. Samo radite i dajte tome što radite – najbolje od sebe.
Rea Mnc
Posted on 19. februara 2016., in Filozofski kutak, Iz mog ugla. Bookmark the permalink. Postavite komentar.
Postavite komentar
Comments 0