Za glavnog junaka romana „Balkanski Hudini“ ugledni holandski pisac Jan van Mersberhen (1971) izabrao je Ivana iz Srbije, koji je zbog ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji otišao u Zemlju lala. Živi od izvođenja atraktivne i opasne tačke, u kojoj vezan za stolicu pokušava da se oslobodi dok mu plamen zahvata odeću, zbog čega je nazvan Amsterdamski Hudini. U jednom trenutku saznaje da ima desetogodišnjeg sina sa kojim pokušava da uspostavi odnos…

Roman, koji je objavio „Klio“ u prevodu Jelice Novaković Lopušine, Van Mersberhen predstaviće u četvrtak u Beogradu. Uoči dolaska, u razgovoru za „Večernje novosti“, objašnjava:

– Kad sam sa juga Holandije 1990. došao u Amsterdam, upoznao sam dvojicu momaka koji su takođe tek bili stigli u grad, samo što su oni stigli iz Srbije. Jedan od njih crtao je na Lejdenskom trgu, otud taj lik u romanu. Ono što mi je posebno palo u oči kod tih momaka je što nije rat bio predmet razgovora, već njihove porodice. Jedan od njih je svake večeri zvao roditelje, samo da pita kako su. To sam i ja radio. Ako zanemarimo razdaljinu, zajedničko nam je bilo to što smo otišli iz rodnog kraja.

* Ovo je gorka priča o migrantima koji, emotivno iščupani iz svoje sredine, u novom drugačijem okruženju teško započinju novi život…

– S tim poteškoćama se suočava svako ko dođe u drugačiju sredinu, koji ide da živi negde drugde. Jezik je problem, način govora i izrazi još i više od samih reči. One se mogu naučiti, ali ne i jednostavni vicevi. Otud vicevi u mom romanu. Otac upoznaje sina, ali s početka veoma distancirano. Odnos nastaje veoma postepeno.

* „Balkanski Hudini“ je istovremeno i priča o složenim odnosima između očeva i dece i o snažnoj iskonskoj roditeljskoj ljubavi…

– Ono što očeve razlikuje od majki jeste činjenica da možeš iznebuha imati dete za koje nisi znao. Upravo sam dobio sina, ima deset nedelja. Vidim kako moja ostala deca reaguju na njega, kako nastaje veza, kako i sam stvaram vezu s njim. To je nešto sasvim drugačije nego kad dete nosiš devet meseci u stomaku, i kad ga rodiš i dojiš, kao moja devojka. Kod mene je postojala distanca koju pokušavam da smanjim, ali ne treba ni previše da je smanjim, jer vaspitati dete znači i pustiti ga da ode.

* Iako u romanu preovlađuju prizori neveselih ljudskih sudbina, jedan od vaših likova kaže: „Ono što ljudima treba, to je kontakt, toplina“.

– U tim neveselim pričama uvek ima traganja za kontaktom i toplinom. Moje likove odlikuje poteškoća u izražavanju i bežanje. Nije da oni samo beže, oni i tragaju. To traganje često počinje odlaskom. Ja sam otišao iz svog sela da bih studirao, ali nisam otišao samo zbog studija, poželeo sam drugačiji život, hteo sam da radim nešto u pozorištu, nešto vezano s umetnošću, tad sam već potajno razmišljao o pisanju… toga svega nije bilo na selu. A sad se opet polako vraćam na selo, u svom poslednjem romanu.

PRIČE SU OKO MENE

Radim svakodnevno, umem da zagrejem stolicu i da se posvetim pisanju. S inspiracijom je već teže: ne tragam za pričama, priča uvek ima, oko mene. Kada odem časkom do samoposluge, u kupovinu, dovoljno se toga nagledam da ispunim dve stranice. Tako to funkcioniše i s romanom. Imam ideju za priču, imam likove, mesto radnje, vreme… onda počnem da komponujem scene. One se formiraju tokom pisanja rečenica – kaže Jan van Mersberhen.